Neslaganje s vjerskim istinama
Zanima me može li se katolik i ako da u kojoj mjeri neslagati s učenjem Crkve (npr: živi sakramentalno, ide u crkvu itd. ali misli da kontracepcija/homoseksualizam/itd. nije grijeh – Crkva-tu-griješi-kao-što-je-pogriješila i-sa-inkvizicijom-paljenjem vještica-križarskim ratovima argumenti i tome slični )
Ako ne kako se odnositi prema tim osobama?
Govoriti im da nisu katolici pa ih još više udaljavati od Crkve ili ne govoriti ništa i onda se miriti s ne-katolicima koji se deklariraju kao katolici? Bojan
Dragi Bojane,
Postoje različite razina istina u koje se očekuje da netko vjeruje ako sebe želi smatrati „katolikom“. Apsolutna poslušnost se zahtjeva za istine koje se tiču najvažnijih postavki vjere, tu se radi o svečanim crkvenim dogmama bez kojih se gubi temelj čitavog kršćanstva (npr. da je Isus pravi Bog i pravi čovjek, da je Duh Sveti Bog, da je Bog trojstven itd.). Osoba koja ih uporno niječe upada u herezu. Dakle, postoji skup proglašenih vjerskih istina u koje je doista neophodno vjerovati. Druga skupina istina zahtjeva vjernički posluh, ali o njima može postojati dodatna rasprava. To su primjerice neka disciplinska pitanja koja se izlažu s velikim autoritetom, ali nisu proglašena neopozivima (npr. nastanak čovjeka). Dakle, jedini pravilan stav u svakoj raspravi je biti dobro informiran o stvarima i onda pokušati razumjeti njihov unutarnji smisao. Veliki broj ljudi smatraju Crkvena učenja besmislenima samo iz razloga što im ih nitko nikada nije znao valjano i razumno obrazložiti. Ako i nama samima nisu dovoljno jasne, danas postoji doista puno mjesta (osobito na Internetu) na kojima se možemo dodatno informirati. Katolička vjera neprestano naglašava povezanost razuma i vjere. Od vjernika se ne traži slijepa poslušnost, već pristanak „otvorenim očima“ i otvorenim srcem. Sumnjam da ikada ikome išta možemo objasniti ako ga proglašavamo „nekatolikom“ ili ako smo indiferentni prema njima. Mislim da ni jedan ni drugi pristup nije pravilan. Osobno smatram da je najbolje truditi se ukazati na unutarnju povezanost moralnih i vjerskih principa, da bi sama istina mogla lakše zasjati. A njezin sjaj svi ljudi osjete. I naravno, ne zaboravi da je strpljivost i ljubav prema sugovorniku neophodan element u svakom razgovoru, i s onima s kojima se slažemo i s onima za koje mislimo da griješe. Imaj na umu kako Isus postupa u susretu s imućnim mladićem. Iako će mu navijestiti riječ koju mladić u tom trenutku ne može prihvatiti, kaže se „Isus ga nato pogleda, zavoli da i rekne mu…“ (Mk 10,21)
U nastavku ti donosim dio iz Zakonika kanonskog prava koji ti podrobnije objašnjava razine pristanka uz nauk Crkve (doduše, vrlo pravničkim rječnikom).
BTB,
Don Damir