Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Bruno Groening

Poštovani don Damire!
Nedavno sam naišao na plakat o duhovnom iscjeljivanju Brune Groeninga. Navodi se da su njegova ozdravljenja medicinski potvrđena. Kakav je stav Crkve o Bruni i njegovom djelovanju? Hvala!



Poštovani!
Smatram ovo pitanje dosta važnim budući da dio katolika, nažalost, nedovoljno razlikuje vjeru od alternativnih duhovnosti. Pogotovo je to slučaj kada im one nude zdravlje, a usput koriste i nešto kršćanske terminologije. Stoga ti zahvaljujem što si mi dao priliku na ovom konkretnom primjeru pokazati o čemu se radi.

Bruno Groening živio je u prošlom stoljeću i bio je iscjelitelj. Njegov “Krug prijatelja” nastavlja njegov rad i (oskudno) naučavanje.

U njegovom djelovanju ima sa stajališta Katoličke Crkve dosta neprihvatljivoga.

Isus Krist jedini je Otkupitelj i Posrednik između Boga i ljudi. S druge strane, kod Brune i njegovih sljedbenika opaža se tendencija da se on, Bruno, predoči kao mesijanski lik, dok se Isusa eksplicitno ne osporava, ali niti ne zaziva, predstavlja ili zastupa. Jednostavno, u toj shemi (Bog-Bruno-ljudi) Isus je suvišan. Bruninu mesijansku samosvijest posebno dobro prikazuje slijedeća njegova rečenica, kako je prenesena na službenoj web stranici “Kruga prijatelja B.G.”: "Živim da čovječanstvo može dalje živjeti." Zatim je tu i slijedeći navod: “Bruno Groening i njegov težak život imao je svrhu preuzeti na sebe sva opterećenja i težinu modernog života i upravo zbog toga se putem namještanja i duhovnog odvajanja možemo oslobodit i naših opterećenja… Slični princip nalazimo i u životu Isusa Krista koji je razapet na križ kako bi otkupio naše grijehe.”

Dakle, Bruno Groening predstavlja se kao osoba Isusovog ranga, posrednik između Boga i ljudi.

To je korijen daljnjih problema u njegovoj “službi naučavanja, posvećivanja i upravljanja.”Naime, u vršenju ove tri službe koje pripadaju Kristu Bruno djeluje sasvim neovisno o Kristu, što stoga, neovisno o njegovim tvrdnjama kako ne želi uspostaviti novu religiju, zapravo rezultira upravo time.

Glede naučavanja, ono je prožeto kršćanskim naukom (Bruno govori o stvaranju i padu čovjeka, Božjim zapovijedima, priznaje postojanje đavla, “zlatnopravilo” itd.). Međutim, Bruno ne želi odgovarati ni na kakva dublja dogmatska pitanja i kaže: “Niti sam zainteresiran za ideje niti za filozofiju kao takvu.” Osim toga tvrdi da je njegova praksa stvar srca i intuicije, a ne razumske spoznaje. Niti njegovi učenici ne razvijaju nikakvu doktrinu, već samo inzistiraju na iscjeliteljskoj praksi. Rezultat svega navedenog je 1) suprotstavljanje duhovnosti i teologije, “srca” i razuma 2) traženje povjerenja od ljudi bez dostatnih razumskih razloga 3) nesposobnost tog nauka da bude cjelovit, sustavan i domišljen svjetonazor, razumski provjerljiv i uvjerljiv prema filozofskim i teološkim standardima.

Daljnja je komplikacija Brunina tvrdnja kako “Svatko treba ostati u svojoj Crkvi ili religijskojzajednici i ono što tamo čuje vjerovati i provoditi u djelo”. Prvo, što ako je netko član religijskezajednice koja naučava suprotno Bruni? Jer, Bruno je ipak iznosio neke doktrinarne elemente. Tko je onda u pravu, Bruno koji naučava ili ta religijska zajednica u koju Bruno šalje? Kako god da odgovorimo, izgleda da je iscjelitelj u kontradikciji sa samim sobom. Ako pak prihvatimo istovremenu istinitost obje tvrdnje, upadamo u nelogičan i potpuno neodrživ način razmišljanja u kojem pojmovi “istinito” i “neistinito” više ništa ne znače. Nadalje, što sa samim Brunom, koji je odgojen u katoličkoj vjeri? Kako to da on sam nije poslušao vlastiti savjet i nastojao postati što boljim katolikom, kada većdruge potiče da slijede nauk “vlastite Crkve”? Zaključno, Bruno Groening zastupa istovrijednost svih religija, što se također nikako ne može prihvatiti i o čemu sam već pisao na ovom portalu. “Nema apsolutno nikakve veze kako osoba pronalazi Boga, bitno je da nađe Boga!”, kaže Bruno među ostalim.

U usporedbi s Kristovom službom posvećivanja, vidimo da je Brunino iscjeliteljstvo također bitno manjkavo. Najprije, Krist je došao spasiti ljude od pakla I darovati im po svojoj žrtvi vječni život. Tjelesna ozdravljenja, koja je također činio i čini ih sve do danas, jesu osim iskaza ljubavi konkretnom čovjeku također znakovi vjerodostojnosti njegova nauka i kao neki zalog vječnog spasenja. Sakramenti su bitni za spasenje, ozdravljenja nisu. Kako smo već spomenuli, kod Brune nema nauka o vječnoj sudbini čovjeka: ozdravljenja su, dakle, sama sebi svrha. Nadalje, ozdravljenja se kod Groeninga apsolutiziraju – nema govora o otkupiteljskoj patnji (osim kada se u mesijanskim terminima govori o samom Bruni). Stoga se “posvećivanje” kod Brune svodi na tjelesnu, ovozemaljsku dobrobit, uz tek usputnu napomenu da je bolest posljedica zla i grijeha. Također, Bruno smatra svoju službu iscjeljenja ponovnim povezivanjem čovjeka i Boga, pri čemu brka pojmove između tjelesnog ozdravljenja i oproštenja grijeha, pri čemu je ovo drugo sasvim izvan njegove moći, ali i interesa. Također, istinsko povezivanje čovjeka i Boga može ostvariti samo pravi Bog i pravi čovjek, a to je samo Isus Krist (usp. nauk Poslanice Hebrejima). Stoga, kada Bruno sebi pripisuje takvu posredničku ulogu, neizravno si pripisuje i božanstvo. Što bi onda za katolika bilo traženje iscjeljenja od takve osobe nego oblik idolopoklonstva?

Zaključno, što se tiče Brunine “kraljevske službe”, ona se kosi s onom Isusa Krista. Isus, naime, govori apostolima: “Dana mi je svavlast na nebu i na zemlji. Idite, stoga, i učinite sve narode mojim učenicima”. Bruno tu vlast ne priznaje, niti se podlaže crkvenoj vlasti na koju spade utvrđivanje autentičnosti karizmi, niti sam (p)ostaje Kristovim učenikom, niti druge sabire u Kristovo stado. Utoliko ostvaruje Kristovu riječ: “Tko samnom ne sabire, taj rasipa”. Za Brunu Krist i njegova Crkva nisu cilj duhovne potrage. Na koncu, iako Bruno “ne želi osnovati novu religiju”, rezultat je njegova djelovanja Krug prijatelja – organizacija koja promiče Brunu, njegov nauk, njegova iscjeljenja i zajedništvo njegovih štovatelja. Iz svega navedenog se ne može niti zamisliti da bi sve to moglo biti spojivo s pripadnošću Katoličkoj Crkvi. Radi se upravo o novoj duhovnoj zajednici, kako sami sebe nazivaju.

Zaključno, valja promisliti o tome koji se sadržaj krije iza riječi “duhovno” u tim “duhovnim ozdravljenjima” i “duhovnoj zajednici”. Iz svekolike Objave Starog i Novog Zavjeta, te čitave žive Predaje Crkve poznata su nam samo dva duha koja mogu biti iskon bilo čega “duhovnog” na svijetu, a to su Duh Sveti i zao duh, đavao. I đavao može činiti znakove i čudesa. Dapače, Gospodin je to i izričito najavio. Stoga nema ništa sporno u tome da on čini djela koja se mogu empirijski potvrditi. Sveti Pavao nam je pak otkrio zašto to Gospodin dopušta: da bi se iskušala vjera ljudi, odnosno da bi oni koji ne žele povjerovati istini povjerovali laži za kojom čeznu. Ako je Duh Sveti pak onaj koji svjedoči za Isusa, koji je tvorac i ravnatelj Crkve, koji daje karizme za njenu izgradnju i koji uvodi u puninu objavljene istine, kako se onda ovdje može raditi o istome duhu?

Također, iz Isusovih je kušnji poznato što Napasnik nudi u zamjenu za dragovoljno predanje njemu: uvijek je riječ o svjetovnim probicima. Evanđelje nas pak uči da je bolje čovjeku ući u život hrom i bez oka, nego zdrav biti bačen u pakao.
Pametnome dosta :)

Btb,
don Damir



Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh