Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Pentekostalci

Studentica sam PBF-a u Zagrebu. Smještena sam u domu na Cvijetnom i živim s cimericom koja je iz Osijeka. U početku smo pričali o Bogu, o čistoći koju obje prakticiramo i bila sam presretna zbog budućeg suživota s njom.
Međutim, jučer sam saznala da prakticira vjeru sličnu našoj, i da se čudno ponaša na spomen Gospe, čistilišta, svetaca, nekih knjiga iz Biblije (Sirah npr.) i ispovijedi. Tako da se ona izjasnila kao "karizmatski pentekostalac", nešto, vrlo slično protestantizmu.
Sinoć sam joj krenula pričati o Mariji itd...a ona je meni iznijela neke svoje teze:
1. „Vjerujem u Mariju da je postojala, ali nije sveprisutna, nije živa, njoj se ne smijemo moliti“ i kaže mi da uzmem Bibliju i čitam Jeremija 7, 16.
2. Pita me „Zašto ići okolnim putem do Boga kad mogu izravno preko Isusa, čemu sveci, čemu moljenje Mariji?“
3. „Ako je Isus umro za nas na križu, čemu ispovijed, kao dovoljno je reći Isusu grijeh i pokajati se.“ Na to sam joj rekla kako je Duh Sveti sišao nad apostole i Isus je rekao da idu otpuštati grijehe, kojima otpuste bit će otpušteni itd., ona na to kaže da se to ne odnosi na grijeh, nego na zle duhove i sl .
4. "Čistilište se ne spominje u Bibliji!" Iskreno na to joj nisam znala odgovoriti.
5. "Knjiga Sirahova i još neke su ubačene u Bibliju! To ni vi ne bi trebali čitati."
Smatraju da imamo vjersku osnovu istu (Trojstvo), a sve ostalo smo mi "nadodali". Ja sam inače temperamentna i već dugo molim Boga za poniznost i mudrost, ali u takvim situacijama uvijek zakažem sa nekim konkretnim stavom.
Pa evo, voljela bih da mi napišete što bi joj Vi rekli na sve to, jer smo obje čvrste praktične vjernice. Željela bih znati te odgovore.

Unaprijed hvala, Marijana



Draga Marijana,

Postvila si zanimljiva pitanja i ovaj problem muči dosta katolika. Kako se postaviti i argumentirano obraniti svoju katoličku vjeroispovijest. Pitanja su dosta općenita, pa ću i ja tako odgovoriti.

Za pitanje 1. i 2., moj odgovor na slično pitanje pogledajte na: http://www.studentski-pastoral.com/index.php/pitajteKapelana/6

Jasno treba reći da Katolička crkva nikada nije naučavala i pozivala ljude da se klanjaju Majci Božjoj ili svecima. Klanjati se smije samo Bogu. Onaj tko kleči ili hoda klečeći oko kipa kleči i hoda pred Bogom. To je izraz poniznosti, pokore, iskazivanja časti Bogu itd. Katolička crkva poziva svećenike da ove stvari dobro rastumače vjernicima.

Moliti se svecima moli se na način da oni kao posrednici i zagovaratelji prinose Bogu naše i svoje molitve za ljude. Crkva ih postavlja nama za uzor, ne zbog njih samih, nego jer su svojim životom, sebedarjem i žrtvom za druge, slijedili život Isusa Krista. On je put, istina i život; svjetlost svijeta; kruh koji je s neba sišao. Služeći, hvaleći i slaveći Krista svojim životom sveci su nam postavljeni kao primjer koji treba slijediti, čak i nadići.

U dekretu Tridentskoga sabora koji govori o zazivanju, štovanju i relikvijama svetaca i o svetim slikama jasno piše nauk Katoličke crkve. Navodim Vam ga u cijelosti. I navodim Vam par misli iz teološkoga riječnika kojega preporučam da nabavite i uvijek imate pri ruci, jer je pun dragocijenih bisera.

Dekret o zazivanju, štovanju i relikvijama svetaca i o svetim slikama, 3. XII. 1563.

Sveti sabor zapovijeda svim biskupima i ostalima koji vrše vlast i brigu naučavanja, da u skladu s običajima Katoličke i apostolske crkve primljenima od vremena početaka kršćanske religije, u suglasnosti sa svetim ocima i dekretima svetih sabora: da ponajprije marljivo poučavaju vjernike o posredovanju i zazivanju svetaca, o štovanju relikvija i o zakonitoj upotrebi slika, učeći ih, da sveci kraljujući zajedno s Kristom Bogu prinose svoje molitve za ljude; da je dobro i korisno ponizno ih zazivati i utjecati se njihovim molitvama i njihovoj pomoći kako bi izmolili dobročinstva od Boga, po njegovom Sinu, Isusu Kristu Gospodinu našemu, koji je jedini naš Otkupitelj i Spasitelj; te da bezbožno misle oni koji niječu da bi trebalo zazivati svece koji u nebu uživaju vječno blaženstvo; ili koji tvrde da se oni ne mole za ljude, ili da je krivoboštvo njih zazivati kako bi se molili i za nas pojedinačno, ili da je to suprotno Božjoj riječi, i da se protivi časti jedinog posrednika (između) Boga i ljudi Isusa Krista [usp. 1 Tim 2,5]; ili da je ludo riječju ili mislima moliti one koji kraljuju na nebu. Vjernici trebaju štovati sveta tijela svetaca i mučenika i drugih koji žive s Kristom, koji su bili živi udovi Krista i hram Duha Svetoga [usp. 1 Kor 3,16; 6,15.19; 2 Kor 6,16], koja će on uskrsnuti i proslaviti u vječnom životu i po kojima Bog daje ljudima mnoga dobročinstva; tako da one koji tvrde da ne treba štovati relikvije svetaca i da im ne treba iskazivati čast, ili da vjernici beskorisno časte njih kao i druge svete predmete, ili da uzalud pohađaju spomen-mjesta svetaca kako bi tako izmolili njihovu pomoć, treba u potpunosti osuditi, kao što ih je Crkva već prije osudila i kao što ih osuđuje i sada. Slike pak Krista, Bogorodice Djevice i drugih svetaca treba držati prije svega u crkvama i iskazivati im potrebnu čast i štovanje, ne kao da bi se vjerovalo da je u njima neko božanstvo ili moć zbog čega bi ih trebalo štovati, ili kao da se od njih nešto traži, ili kao da bi se pouzdanje stavljalo u slike, kao što je to nekada bilo kod pogana koji su stavljali nadu u idole [usp. Ps 135, 15-17]: nego jer se čast, koja im se iskazuje, prenosi na pralik koji one (slike) predstavljaju; tako da preko slika koje ljubimo, pred kojima otkrivamo glave i klanjamo im se, klanjamo se Kristu i štujemo svece koje one predstavljaju. Tako je utvrđeno dekretima protiv protivnika (svetih) slika na saborima, posebno pak na drugom Nicejskom saboru. Ovo pak neka biskupi marljivo naučavaju: preko povijesti tajni našeg otkupljenja izraženih u slikama ili drugim simbolima narod se poučava i utvrđuje u člancima vjere, koje treba spominjati i neprestano ponavljati; isto tako da se iz svih svetih slika ubiru veliki plodovi, ne samo jer se narod spominje dobročinstava i darova koje mu je dao Krist, nego i zbog toga jer se pred oči vjernika stavljaju čudesa i spasonosni primjeri, kako bi zahvaljivali Bogu, usklađivali svoj život i ponašanje, kako bi bili potaknuti na štovanje i ljubav prema Bogu i na njegovanje pobožnosti. Tko bi pak mislio ili učio drugačije od ovih dekreta: neka bude kažnjen anatemom. Ako su se pak u te svete i spasonosne običaje uvukle neke zloporabe: njih sveti sabor jako želi potpuno iskorijeniti, tako da se ne bi postavljale nikakve slike krivih dogmi koje bi neobrazovanima pružale priliku opasne zablude. Ako je katkad zgodno izraziti i oblikovati događaje i priče Svetog Pisma, jer je to korisno za neobrazovani puk, neka se narod pouči da se zbog toga ne može oblikovati božanstvo, niti izraziti bojama i likovima kao da se vidi tjelesnim očima. Nadalje, neka se dokine svako praznovjerje kod zazivanja svetaca, štovanja relikvija i korištenja svetih slika, neka se iskorijeni svaka ružna dobit, i konačno, neka se izbjegava svaka iskvarenost. Kako bi se to što vjernije obdržavalo, sveti je sabor odredio da nitko ne smije ni na kojem mjestu postaviti, ili nastojati da postavi, nikakvu neobičnu sliku, osim ako ju je biskup odobrio. Također, ne smiju se priznati nova čudesa, niti primati nove relikvije, osim ako ih je on (biskup) prepoznao i odobrio.

Teološki rječnik (sažeto):

Svetost je nadnaravna milost ostvarena u najvišem stupnju u čovjeku. Ta je milost nadnaravna i nezaslužena, bitno je osobnog, dijaloškog, kristološkog i eshatološkog karaktera (eshatologija je govor o posljednjim stvarima). Svetost čovjeka očituje se u njegovu predanju Bogu vječnoga života. Ako milost Božja donosi plod i daje rast, onda svetost kršćanina dostiže onu zrelost koju Crkva milosću Duha Svetoga prepoznaje kao herojski stupanj teoloških (vjera, ljubav, nada) i kardnialnih (stožernih) kreposti (mudrost, pravednost, jakost, umjerenost), a time kao svetost u smislu proglašenja blaženih i svetih koje častimo kao one koji nam pomažu da se približimo Bogu apsolutne svetosti i milosti.

I malo o Blaženoj Djevici Mariji

KKC (Katekizam Katoličke crkve) o štovanju djevice Marije:

I. Štovanje Blažene Djevice

971 "Svi će me naraštaji zvati blaženom" (Lk 1,48). "Pobožnost Crkve prema Blaženoj Djevici svojstvena je kršćanskom kultu". "Crkva opravdano posebnim štovanjem časti" Blaženu Djevicu. Doista, već od najstarijih vremena Blažena se Djevica časti pod nazivom 'Bogorodica', pod zaštitu koje se vjernici molitvom utječu u svim pogiblima i potrebama (...). To štovanje (...) iako je sasvim osobito, ipak se bitno razlikuje od poklonstvenog štovanja koje se iskazuje utjelovljenoj Riječi jednako kao Ocu i Duhu Svetomu, i koje upravo podupire"; ono nalazi izražaj u svetkovinama posvećenim Majci Božjoj i u marijanskoj molitvi kao što je Sveta krunica, "sažetak cijelog Evanđelja".

O Blaženoj Djevici katekizam puno govori. Toplo preporučam otvorite katekizam i pogledate točke 963-975. Govora o Blaženoj Djevici ima i na drugim mjestima.

969 "Marijino materinstvo u ekonomiji milosti traje neprekidno od časa pristanka, što ga je u vjeri dala kod navještenja i nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljenja svih odabranih. Jer, nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogo trukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnoga spasenja. (...) Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva imenima Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagateljica, Posrednica".

975 "Vjerujemo da Presveta Bogorodica, nova Eva, Majka Crkve, na nebu nastavlja svoju majčinsku ulogu prema Kristovim udovima".

3. Ispravno si odgovorila. Protestanti nemaju sakramente.

4. Na ovo pitanje Vam šaljem tekst sa stranice:

http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=1020

Sa svime se slažem, pa da ne bih ponavljao iste stvari, proslijedio sam vam ovaj odgovor na slično postavljeno pitanje:

Je li Crkva izmislila čistilište?

Na jednome uskrsnome slavlju razvila se rasprava o »čistilištu«. To je pitanje, zapravo, na neki način nametnuo jedan od sudionika našega slavlja. Budući da mu nitko nije baš točno znao odgovoriti na njegove primjedbe i upite, molimo vas da nam vi odgovorite. On tvrdi da Krist nigdje nije spominjao nikakvo »čistilište« poslije smrti. Čak je i onome raskajanome »razbojniku« s križa rekao da će istoga dana biti s njime u Raju. A vjerojatno je bio teški grešnik, pa bi bio trebao »odrobijati« kaznu u »čistilištu«, bar koje stoljeće. Je li moguće da je Katolička Crkva izmislila »čistilište«, i to na svoju ruku, kako bi došlo do sve veće povezanosti između živih i mrtvih.

M. Ć., uime skupine vjernika iz Zagreba

Crkveni nauk glede čistilišta vrlo je jasan: oni koji umiru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost. To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva čistilištem. Nauk vjere s obzirom na čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom saboru. Crkvena predaja poziva se - suprotno mišljenju Vešega sugovornika - na neka mjesta Svetoga pisma, te govori o čistilišnoj vatri. Tako u Prvoj poslanici Korinćanima (3, 15) piše: »Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj«, dok u Prvoj Petrovoj poslanici (1, 7) stoji: »...da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista.« Služeći se i tim učenjem, Crkva naučava: Što se tiče nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije općeg suda postoji čistilišna vatra, prema onome što potvrđuje Onaj koji je Istina, govoreći da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga neće biti oproštena ni na ovom ni u budućem svijetu (Mt 12, 31). Prema toj pouci možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu. Taj se nauk također naslanja na molitvenu praksu za pokojne, o čemu govori Sveto pismo: »Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi« (2 Mak 12, 46). Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika, te kaže: »Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve« (KKC 1032). I sam crkveni nauk o oprostima ne bi se mogao do kraja shvatiti bez nauka o grijehu i čistilištu. Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno. Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima. Da bi se shvatili taj nauk i praksa Crkve, treba imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu. Teški grijeh nas lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da postignemo vječni život. To se lišavanje zove »vječna kazna« za grijeh. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju koje se zove upravo čistilištem. To čišćenje oslobađa od takozvane »vremenite kazne« za grijeh. Te dvije kazne ne smiju se shvaćati kao vrsta osvete koju Bog dosuđuje izvana, već kao posljedice sam naravi grijeha. Obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne.

Što se kraja Vašega upita tiče - o »izmišljanju čistilišta radi veće povezanosti između živih i mrtvih« - treba pripomenuti da u »općinstvu svetih« - to jest među vjernicima (onima koji su već stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje još ispaštaju u čistilištu ili onima koji su još na ovozemnom putovanju) postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara. U toj čudesnoj razmjeni, uči Crkvi, svetost jednoga koristi drugima daleko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzročiti drugima. Tako obraćenje općinstva svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude u kraće vrijeme i uspješnije očišćen od kazna za grijeh. Budući da su vjerni mrtvi na putu čišćenja također članovi istog općinstva svetih, možemo im pomoći, između ostalog, stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazna za grijehe. Govoreći o »nebeskoj i putujućoj Crkvi«, i Drugi vatikanski sabor (Lumen gentium 49 i 50) govori o Isusovim učenicima koji su putnici na zemlji i o onima koji se - ostavivši ovaj život - čiste, dok neki uživaju slavu gledajući »jasno trojedinoga Boga kakav jest«. Svi oni (i svi mi), premda na različitom stupnju i na različit način, imamo sudioništvo u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu i pjevamo istu pjesmu slave našemu Bogu. Jer svi koji su Kristovi, budući da imaju njegova Duha, tvore jednu Crkvu i među sobom su sjedinjeni u njemu. Sjedinjenje »putnika« s braćom koji su usnuli u Kristovu miru ne prekida se, već po trajnoj vjeri Crkve jača u predaji duhovnih dobara, a njihova bratska briga mnogo pomaže našoj slabosti. Tako imamo one koji pripadaju već proslavljenoj Crkvi u nebu, ali i one koji su još u čistilištu. Oni koji su u čistilištu već su u milosti Božjoj, ali njihova ljubav prema Bogu nije bila tolika da bi odmah nakon smrti mogle uživati Boga. No, nemojmo zaboraviti da je i čistilište iskaz Božje pravde i ljubavi.


Btb,

don Damir



Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh