Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Bog i bogatstvo

Imam jednu nedoumicu, za koju vjerujem da bi mi mogli pomoći da je otklonim. Naime, radi se o bogatstvu. Pretprošli vjeronauk u SMS-u ste se osvrnuli na Isusov govor na gori, gdje ste tumačili što znači biti „siromašan duhom“. Tada ste jasno napravili razliku između takvog siromaštva i materijalnog siromaštva, te naglasili da Isus ne želi da mi budemo u neimaštini.
Je li moralno imati više nego je potrebno za život?
Više puta (i na više načina) u Bibliji Isus favorizira siromahe, a kudi bogate i to se vidi u više primjera. Najprepoznatljiviji je onaj o bogatom mladiću kojem Isus poručuje: “Jedno ti nedostaje! Idi, i što imaš prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.” (Mk 10, 21) U toj istoj besjedi Isus izgovara još jednu radikalnu rečenicu: “Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.” (Mk 10, 25) Ovdje Isus govori o ljudima koji su bogati, koji imaju veliko imanje, pa tako često ljudi i sami znaju reći da kad bi bili bogati da bi davali sirotinji. No, na drugom dijelu Biblija nam za primjer daje udovicu koja je dala manji iznos u riznicu, ali je Isus hvali jer su ostali ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak. (Mk 12, 44)  Dakle, ovdje nam se govori da bismo se trebali odricati nekih svojih potreba da bismo pomogli drugima.
No, da se ovo ne bi pretvorilo u teološku raspravu, konkretno ću postaviti ono što me muči:
Trebam li i koliko svojih primanja dati siromašnima? Da se ne bi steko krivi dojam – nisam ja bogat, nemam rješeno stambeno pitanje, auto i sl. No, svjestan sam da jedan dio novaca trošim na stvari koje nisu nuždne, kao što su izlasci, kave, cuge, izleti, odlazak na ćevape, pizze, kao i većina ljudi mojih godina (27). Bi li bilo moralno od mene (i od ostalih) da se odreknem tih stvari, te da taj novac kroz neku organizaciju dajem siromašnima? Je li moralno ići na more, te u tjedan-dva potrošiti 400-500€, dok ima ljudi u Hrvatskoj koji moraju razmišljati šta će sutra jesti? U krajnjoj liniji, je li moralno ići na svjetski susret mladeži u Madrid, te potrošiti nekoliko stotina eura, a s tim novcem se danima može hraniti stotine gladnih u Tanzaniji, Istočnom Timoru, Burundiju ili Salomonskim otocima?
Ponekad strahujem da ću (kao i čitav zapadni svijet) završiti kao bogataš iz prispodobe o siromašnom Lazaru kojem je Abraham rekao: “Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.” (Lk 16, 19-31)  
 
Antun



Dragi Antune,
Tvoje pitanje je vrlo lijepo obrazloženo. Što se tiče imovine, cilj ispunjenog života bio bi živjeti dostojanstveno, a ne robovati bogatstvu. Sam Isus govori da se ne može služiti Bogu i bogatstvu (Mt 6,24). S druge strane, promotrimo na trenutak što nam govori ovaj ulomak iz evanđelja?

„I kad je u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca, bio za stolom, dođe neka žena s alabastrenom posudicom prave skupocjene nardove pomasti. Razbi posudicu i poli ga po glavi. A neki negodovahu te će jedan drugomu: 'Čemu to rasipanje pomasti? Mogla se pomast prodati za više od tristo denara i dati siromasima.' I otresahu se na nju. A Isus reče: 'Pustite je, što joj dodijavate? Dobro djelo učini na meni. Ta siromaha svagda imate uza se i kad god hoćete možete im dobro činiti, a mene nemate svagda. Učinila je što je mogla: unaprijed mi pomaza tijelo za ukop. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini - njoj na spomen.'“ (Mk 14,3-9)

Čini mi se da dobro ukazuje na stav koji trebamo imati prema materijalnim svarima. Tko točno u ovoj pripovijesti robuje bogatstvu, Isus ili sustolnici? Ja bih rekao da su to upravo oni koji prigovaraju zbog ženinog postupka i koji svaki čin ljubavi promatraju kroz materijalno. Ne bih htio da me krivo razumiješ – ovime ne želim propagirati rasipništvo, već malo bolje ilustrirati što bi po mom mišljenju bio ispravan stav prema bogatstvu. Služiti Bogu ne uključuje preračunavanje svakog mogućeg životnog elementa u broj obroka koje bismo mogli darovati gladnima u siromašnim dijelovima svijeta. Ali zato uključuje svakodnevni trud da živimo život u punini, slobodni od svake navezanosti. Po ovom pitanju nema jednostavnog recepta i smatram da svatko treba razvijati svoju savjest kako mogla osluhnuti što je najbolje učiniti. To je dug proces, ali zapravo jedino tako se „vježbamo u kršćanstvu“. Primjerice, rasipanje novca na kockanje, opijanja i slične stvari je bez sumnje nemoralno i taj novac svakako zaslužuju siromasi. Ali, s druge strane, ne mislim da roditelji trebaju uporno uskraćivati svojoj djeci ljetovanje u želji da te novce dadnu u dobrotvorne svrhe. Iz jednostavnog razloga što njihova djeca zaslužuju taj čin ljubavi i pažnje kao što je onaj iz evanđeoskog ulomka.

Inače, o ovom pitanju na vrlo lijep način govori enciklika Lava XIII. „Rerum Novarum“ kojom sustavno započinje i društveni nauk Crkve. Poglavlje 19 (Prava korist bogatstva): „Kako valja upotrebljavati bogatstvo, imamo izvrstan i vrlo važan nauk koji je filozofija naučavala, a Crkva ga sada do savršenstva tumači i potiče da se ne drži samo u pameti, nego da se primjenjuje u životu. Temelj se ovog nauka sastoji u slijedećem: valja razlikovati pravedni posjed novca od njegove upotrebe. Privatno posjedovati dobra, vidjeli smo malo prije, proizlazi iz naravnog prava, a tim se pravom služiti, naročito u društvenom životu nije samo slobodno, nego je veoma nužno. «Čovjek dopušteno posjeduje privatno vlasništvo. Ono mu je također za život potrebno.» (Summa Theol. II-II, q. 66, a. 2) No ako se pita kakva mora biti upotreba, onda Crkva bez oklijevanja odgovara: «Što se toga tiče, čovjek ne smije imati izvanjske stvari kao svoje vlastite, nego kao opće, da ih uzmogne i drugima rado dijeliti u potrebi. Zato i veli apostol: 'Zapovijedi bogatima ovoga svijeta da rado dijele drugima'» (Isto, q. 55., a. 2.) Nitko, doista, nije dužan pomagati druge od onoga što je njemu potrebno za uzdržavanje svoje i svojih, ni drugima dijeli od onoga što je njemu potrebno da sačuva dostojanstvo svoje osobe i ono što njemu dolikuje: «Nitko ne mora živjeti ispod svoga dostojanstva. » (Isto, q. 32, a. 6.) Kad se pak udovolji potrebi i dostojanstvu, dužnost je udijeliti od onoga što je preostalo. «Što vam preostaje, dajte kao milostinju.» (Lk 11, 41. Papa citira Vulgatu u kojoj stoji "što vam preostane", a grčki i hrvatski tekst imaju "ono što je unutra"). Te dužnosti ne proizlaze iz pravednosti, osim u krajnjoj nuždi, nego iz kršćanske ljubavi, a njezino ispunjenje ne možemo tražiti zakonskim putem. No nad ljudskim zakonima i sudovima stoji zakon i sud Boga, Isusa Krista, koji na mnogo načina potiče da se čini dobro: «Blaženije je davati nego primati». (Dj 20,35) On će smatrati da je podijeljena ili uskraćena milostinja njemu samome podijeljena ili uskraćena. «Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.» (Mt 25,40) Stvar se sastoji u ovome: Tko je Božjom dobrotom primio više dobara, bilo tjelesnih i vidljivih, bilo duhovnih, primio ih je zato da ih upotrijebi za svoje usavršavanje i kao sluga Božje providnosti na korist drugih. «Tko ima talenta neka ne šuti. Tko ima obilno imetka, neka se čuva da ne ohladi za djela milosrđa. Tko ima sposobnost upravljanja, neka mnogo nastoji da s bližnjim podijeli upotrebu i plodove.» ( Sv. GRGUR VELIKI PAPA, In Evang. hom., IX, r. 7.)

Evo ga, nadam se da će ti moj odgovor barem malo pomoći da sam počneš tražiti najbolji način u svakoj prilici. Ne brini se tjeskobno, budi slobodan i – sretno!

BTB,
Don Damir



Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh