Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Nastanak čovječanstva

Već neko vrijeme razmišljam o pitanju nastanka čovječanstva. Crkva i Biblija nas uče da je Bog stvorio sve, pa tako i čovjeka. Ako su prvi ljudi bili Adam i Eva i ako su oni imali sinove Kaina i Abela, da li se onda cijelo naše čovječanstvo temelji na incestu?


U ovom pitanju se moram neizostavno dotaknuti više stvari nego što si pitao. Ponajprije – kako razumjeti Bibliju i biblijske izvještaje. Već sam više puta pisao o tome da je Biblija skup knjiga pisanih različitih stilom, žanrom i konvencijama. Ona nije i nikada nije bila zamišljena kao dokumentaristički izvještaj o stvaranju i razvoju svemira i čovjeka. Prije toga, ona je zapis koji čovjeku želi prenijeti istinu o njemu samom i istinu o Bogu, služeći se različitim načinima govora. Nadalje, Biblija nije knjiga koju je Bog recitirao u uho jednom pisaru koji je sve to doslovno zapisivao. Ona je nastala kao zajedničko djelo Boga i čovjeka, tj. napisali su je ljudi koje je Bog inspirirao i vodio na takav način da prenesu upravo ono i sve ono što je on htio. Zbog toga knjige Svetog pisma imaju Boga za autora, ali u isto vrijeme imaju i ljudske autore koji nisu nad-povijesne ličnosti već pišu točno određenim jezikom, stilom, načinom razmišljanja itd. Ukoliko ih pravilno želimo razumjeti moramo se trudit što više svoj horizont promatranja učiniti sličnijim njihovom. Kada bismo inzistirali na doslovnosti, ne bismo daleko stigli. Što bi u tom slučaju značilo „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva…“? Gdje se nalazi taj panj i zašto nam je uopće bitan jedan tako hortikulturalni podatak?

U redu, većina ljudi se slaže u tome da metaforičke izraze ne možemo shvaćati doslovno. Međutim, teško im je prihvatiti da je ono što oni smatraju „doslovnim“ zapravo samo situacija vremena u kojem oni sami trenutno žive. Svaki biblijski izvještaj je zbog toga u većoj ili manjoj mjeri „ne-doslovan“ i da bismo ga pravilno razumjeli tako mu moramo pristupiti. Istina se ne umanjuje time što se prikazuje na način koji je drugačiji od svakodnevnog. Jesu li Van Goghovi „Suncokreti“ manje istiniti od fotografije suncokreta u vazi?

Sada dolazimo do drugog koraka – što želimo otkriti? Već smo rekli da Bog u svojoj Pisanoj Riječi nije imao namjeru ljude poučavati ni hortikulturi, ni modi, ni načina bijega iz zarobljeništva u Egiptu. Puno važnije od toga bilo je prenijeti neku dublju istinu. Zato se i sam Isus vrlo često služi prispodobama da bi čovjeku pojasnio neku veću istinu. Zna li itko o kojem se sjemenu gorušice radi, gdje je živio Rasipni sin ili tko je pastir koji išao tražiti izgubljenu ovcu? Vjerojatno su sve to općenite slike. Ali je li zbog toga išta manja istina da Bog ljubi čovjeka?

Sada konačno dolazimo i do biblijskih izvještaja o stvaranju svijeta i čovjeka. Vrlo je jasno da ni to nisu neki dokumentarni zapisi koji korak-po-korak opisuju svaku fazu razvoja svemira. Oni su pisani u semitskom mentalitetu, a njihov autor nije bio znanstvenik 21. st. već osoba koja je imala drugačiji svjetonazor i skup znanja unutar kojih je živio. Primjerice, biblijski pisac i sunce i mjesec naziva „svjetlilima“. Mogli bismo tehnički inzistirati na tome da mjesec nije „svjetlilo“ jer ne isijava svoju vlastitu svjetlost, već samo odašilje svjetlost od sunca. Međutim, sama ta činjenica biblijskom piscu uopće nije važna da bi prenio onu temeljnu istinu – da je Bog stvoritelj i neba i zemlja, čitavog svemira.

Pitamo se dalje: kako bismo trebali shvatiti izvještaj o stvaranju čovjeka i što je ta „temeljna istina“ u njemu? Sama činjenica da knjiga Postanka donosi dva izvještaja o stvaranju, jedan ispod drugog, ide u prilog tome da nam Sveto pismo donosi različite načine govora, a sve u cilju da nam bolje ilustrira istinu o Bogu i čovjeku. A ono najvažnije što se želi sačuvati je: Bog je stvoritelj čovjeka, dao mu je dušu koja ga razlikuje od svih drugih stvorenja, obdario ga je slobodom koju je čovjek zloupotrijebio i sagriješio. Je li se sve dogodilo točno na onakav „doslovan“ način kako mi danas čitamo teško je znati, ali u konačnici – nije ni toliko važno.

Konačno, pitanje koje nas možda ponajviše intrigira je: jesu li Adam i Eva točne povijesne ličnosti ili simbol praroditelja. Na ovo pitanje je teško dati onoliko precizan odgovor koliko ono zahtjeva. Ako analiziramo sama imena likova, vidimo da ona sugeriraju puno više od onog što obično ljudskom imenu pripisujemo. Adam nije samo osobno ime, već i opća imenica u značenju „čovjek“, jednako tako i Eva „ona koja ima život“. Biblijski izvještaj govori kako su praroditelji počinili iskonski grijeh koji je trajno narušio ljudsku narav. Za nauk o istočnom grijehu stoga je od velike važnosti bila tvrdnja da čitavo čovječanstvo potječe od te iste „naravi“, tj. od samo dvoje praroditelja. U protivnom, ako zamislimo slučaj da je bilo više praroditelja, vrlo je teško objasniti kako bi se čin jednih mogao prenijeti i na druge.

Ovdje sam ti zapravo ukratko objasnio cjelokupnu teološku problematiku rasprave o monogenezi i poligenezi ljudskog roda. Što se tiče samog biblijskog teksta, moguće je vrlo obrazloženo tumačiti i da su Adam i Eva bili točno jedan par ljudi, ali bi se mogla braniti i teza da su oni simboli za nešto više. (Napominjem da simbole ne treba shvaćati kao nešto izmišljeno što nema veze sa stvarnošću, već kao specifičan način govora o stvarnosti!).

Crkveno učiteljstvo oglasilo je se o ovom problemu enciklikom "Humani Generis" u kojoj se isključuje mogućnost prihvaćanja poligenizma:

»Kad pak je riječ o drugoj hipotezi, tj, o poligenizmu kako ga nazivaju, tada sinovi Crkve ne uživaju takve slobode [misli se sloboda istraživanja porijekla ljudskoga tijela]. Kršćani ne mogu prihvatiti ono mišljenje po kojemu oni koji ga drže tvrde da je ili poslije Adama ovdje na zemlji bilo pravih ljudi koji nisu naravnim rađanjem potjecali od njega kao od praroditelja svih ili pak da Adam znači neko mnoštvo praroditelja; jer se nipošto ne vidi kako bi se takvo mišljenje moglo uskladiti s onim što vrela objavljene istine i crkveno učiteljstvo iznose o istočnom grijehu, koji proizlazi iz doista počinjena grijeha od jednoga Adama, koji grijeh, prenesen svima rađanjem, svakomu je vlastit."

Profesor Vjekoslav Bajsić u knjizi „Granična pitanja teologije i prirodnih znanosti“ napominje da je o citiranom tekstu bilo puno rasprava, osobito o tome na koji način on obvezuje katalike na poslušnost. Vidimo iz njega da papa Pavao V. ne isključuje jednostavno poligenizam, nego obrazlaže zašto se ne može prihvatiti takvo mišljenje. Problem nije toliko u tom potječu li svi današnji ljudi od jednoga, nego se zahtijeva da svi ljudi uopće potječu od jednoga; Krist je, naime, spasitelj svih ljudi. Profesor Bajsić zaključuje: „No kako u enciklici stoji da se ne „vidi“ kako bi se poligenizam mogao spojiti s doktrinom o istočnom grijehu, može se pomišljati da poligenizam ne bi bio odbačen kad bi se vidjelo kako se može uskladiti s tom doktrinom. Prema tomu, nipošto nije isključeno daljnje teološko istraživanje, štoviše, enciklika je potaknula teologe na produbljeni studij o naravi istočnoga grijeha.“

Napokon, došli smo i do tvojeg prvotnog pitanja. Vjerujem da si iz ovog podužeg izlaganja već i sam ponešto promijenio način promatranja stvari. Biblija ni u kojem slučaju nije napisana da bi opravdala incest (štoviše, u knjzi Levitskog zakona je on strogo osuđen). A sve knjige Biblije treba promatrati kroz jedan Duh kojim su nadahnute. To ne znači da su prvi pisci bili “šlampavi” pa da su propustili primijetiti kako njihov izvještaj vodi to zaključka da je cjelokupna ljudska vrsta nastala u incestu. Ja bih prije rekao da to nije uopće bio problem kojim su se bavili. Izvještaj je pisan čitateljima s drugačijim pitanjima od naših. To također ne znači da je izgubio vrijednost, već da se mi moramo malo više truditi da proniknemo u njegov dublji smisao i značenje.

Ilustracija: kada Isus objašnjava Kraljevstvo nebeskom prispodobom o radnicima u vinogradu (Mt 20), znači li to da se time veliča proizvodnju alkohola? Jer, očito je da vlasnik vinograda koji treba tolike radnike ne „proizvodi vino na malo“… Vidimo koliko daleko mogu otići zaključci ako pogled skrenemo s poante. Ja mislim da to uopće nije bilo pitanje na koje je prispodoba htjela odgovoriti, već da joj je u cilju samo bilo reći da Božje milosrđe nadilazi ljudsku viziju pravednosti. Tako je i s mnogim drugim biblijskim tekstovima. Zato i čitanje Svetog pisma nije brzo prečitavanje, već molitva koja traži naše cijelo srce i biće.

Nadam se da će ti ovih par misli biti poticajni da se počneš dublje baviti biblijskim temema!

U nastavku ti šaljem i odgovore na dva pitanja iz knjige „Biblija – 101 pitanje i odgovor“ jednog od najpoznatijih katoličkih bibličara, Raymonda E. Browna, koju najsrdačnije preporučam!

P. 24. Ali kako daleko treba ići u tome da biblijske izvještaje ne shvaćamo doslovno? Osobno nemam problema sa stvaranjem svijeta za šest dana i evolucijom, ali što je s Adamom i Evom? Moj župnik tvrdi kako moramo vjerovati da su to bili stvarni likovi.

Katkad bih rado natjerao župnike da pojasne svoje tvrdnje. Možda je vaš župnik doista to rekao. No dok sam bio u sjemeništu, učili su me vrlo doslovnom pristupu u vezi s postojanjem Adama i Eve. Djelomice je to bilo zbog izjave rimske Papinske biblijske komisije na početku stoljeća kojom se tražilo da neke dijelove izvještaja iz Knjige postanka treba uzeti doslovno, uključujući i pojavu đavla u obliku zmije. Rečeno nam je kako moramo prihvatiti kao činjenicu da je prva žena oblikovana od prvoga čovjeka te da postoji jedinstvo ljudske rase u smislu da su sva ljudska bića potomci tih prvih roditelja. Ako se vaš župnik školovao prije 1955., vjerojatno su ga tome učili. Ali 1955. godine tajnik rimske Papinske biblijske komisije objavio je kako s obzirom na dotadanje učenje te komisije sada katolici imaju "punu slobodu" osim kad je riječ o vjeri i moralu. To je značilo veću slobodu u razumijevanju izvještaja iz Knjige postanka.

Što se pak tiče Adama i Eve, enciklika pape Pije XII. Humani generis situaciju je učinila još složenijom. On je spomenuo teoriju poligenizma, to jest da je bilo više od jednog para roditelja odgovornih za ljudska bića koja sada postoje na zemlji i rekao: "da nikako nije jasno kako se takvo mišljenje može pomiriti" s učenjem o prvobitnom grijehu. Neki su to tumačili kao osudu poligenizma, ali on to nije rekao. Mnogi su teolozi smatrali kako se više roditelja može pomiriti s prvobitnim grijehom pa čak i s Pavlovim opisom grijeha koji na svijet dolazi preko jednog čovjeka u Poslanici Rimljanima 5. (Neću ulaziti u egzegetske razloge koji stoje iza takvog razmišljanja.) Začudo, znanstvena se situacija promijenila. Dok su 1950-ih mnogi znanstvenici govorili u korist poligenizma, nakon najnovijih genetskih otkrića čini se da su skloniji pretpostavki o ljudskim bićima kao potomcima jednog para roditelja.

Možda bismo mogli reći sljedeće. Pitanje o tome koliko je bilo roditelja djelomice spada u domenu znanosti. Kad o tome govorimo sa stajališta religije, moramo paziti da se previše ne priklonimo nijednoj strani jer nijedno znanstveno stajalište nije dokazano. Bez obzira na to koliko je bilo roditelja, izvještaj o Adamu i Evi kazuje da ih je sve stvorio Bog u smislu da je Bog u njih udahnuo živu dušu. I više, stvoreni su dobri, a ne zli, kao što smo mi stvoreni dobri, a ne zli. Usprkos tome, u ljudskim bićima postoji temeljna sklonost grijehu koja nadilazi osobni grijeh što ga možemo počiniti. I ta sklonost zlu dio je izopačenosti koju su ljudska bića donijela na svijet, to nije dar od Boga. Stoga bismo mogli sačuvati bit pojma "iskonskog grijeha" (iako ta terminologija nije tehnički biblijska, nego prije odražava misao sv. Augustina i drugih crkvenih otaca). Također možemo priznati kako je dobro vješta biblijska pripovijest o Adamu i Evi prenijela ideju o grijehu i njegovu podrijetlu. Teško bismo našli bolju suvremenu zamjenu za tu pripovijest. Između onoga što ste čuli od vašeg župnika koji tvrdi da je izvještaj o Adama i Evi povijesna činjenica i destruktivne i netočne tvrdnje da "Adama i Eve nisu postojali" postoji i srednji put.

P. 26. Da ne duljimo o pripovijesti o Adamu i Evi. Ako je shvatimo simbolično ili kao parabolu, kamo će nas to odvesti? Jesu li postojali Abraham, Mojsije, David ili Jeremija? Udaljivši se od doslovne povijesti Biblije čini se da ste upali u zmijsko gnijezdo?

Nedvojbeno je da je doslovan pristup jednostavniji, ali u životu se svi susrećemo sa zmijskim gnijezdima pa jednostavan odgovor često nije dostatan. Dopustite da iznesem jedno svakodnevno iskustvo: unatoč tome što su pomno pročitali priručnike o upotrebi, ljudi koji pokušavaju popraviti vodovodne instalacije ili struju katkad se nađu posve bespomoćni te ipak moraju pozvati stručnjaka. Kad tehničaru ili električaru objasne što su činili i žale se na neuspjeh usprkos činjenici da su slijedili upute iz priručnika, često čuju odgovor: "To je složenije zbog čimbenika koje niste uzeli u obzir." Nekako možemo prihvatiti da vodovodne instalacije, struja i tisuće drugih vidova života mogu biti složeni, ali strašno nas smeta što su složeni odnosi između Boga i ljudskoga roda.

Kad bih vas upitao mislite li doista da je Washington posjekao trešnju ili je bacio novčić preko rijeke Potomac ili je spavao u svim kućama u kojima se smatra da je boravio, mogli biste odgovoriti: "Pa... mislim da je nešto od toga legenda." Što biste odgovorili kad bih vas zapitao: "Ako ste počeli sumnjati u to što se govori o Washingtonu, kako znate da je Lincoln vodio Uniju u pobjedu protiv Konfederacije ili da je Teddy Roosevelt predsjedavao izgradnjom Panamskog kanala?" Ubrzo biste morali priznati kako postoje razni dokazi za razne tvrdnje te da priče o nekim ljudima katkad obavija ozračje legende dok su o drugima samo činjenice bez ukrašavanja. Tako je i s izvještajima o velikim biblijskim likovima. Kralj Arthur, kralj William Osvajač (Englesku osvajaju Normani) i kraljica Elizabeta II monarsi su iz engleske povijesti, ali ono što znamo o njima proteže se ljestvicom od alegorije s ponekim povijesnim detaljem kad je riječ o Arthuru, do opće, ali često neodređene povijesti u slučaju Williama Osvajača i na kraju do mogućnosti da izvijestimo o gotovo svim djelatnostima Elizabete II. Tako i izvještaji koji se odnose na Abrahama imaju općepovijesno ozračje, ali on je predstavljen i kao otac dvaju naroda, Izraela i Jišmaela (Arapi) što im daje alegorijski karakter. Pripovijest o Mojsiju dio je nacionalnog epa u kojem se isprepliću postignuća pojedinca i povijesti naroda. Dio izvještaja o Davidu vjerojatno potječe od dvorskoga biografa koji je živio u tom povijesnom razdoblju i napisan je dosta vjerno. U sva tri prikaza ima povijesti, ali u različitim količinama i pojedinostima. To možda jest zmijsko gnijezdo, ali ne razlikuje se mnogo od povijesti Amerike ili Britanije ili bilo koje druge povijesti. Moramo prihvatiti nemilu činjenicu da Bog nije poštedio povijest Izraela nekih događaja koje su mučile povijesti drugih naroda.



Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh